Očno sočivo ima funkciju prelamanja svjetla. Pri tome se sočivo može prilagođavati, mjenjajuċi svoju debljinu, odnosno prelomnu moċ. To prilagođavanje se zove akomodacija.O njoj je ranije bilo govora.
Nedostatak očnog sočiva se zove afakija (grč. Aphakia). Gotovo uvijek je to posljedica operativnog uklanjanja sočiva usljed njegove zamuċenosti (katarakte). Rijetko se sočivo uklanja usljed luksacije sočiva, a veoma su rijetki i urođeni nedostaci sočiva u oku.
Nakon uklanjanja sočiva oko postaje jako kratkovidno, jer se uklanja jako sabirno sočivo od plus 10 dioptrija za gledanje na daljinu, a za gledanje na blizinu jakost sočiva je za još nekih 4 dioptrije veċa.
Zato se ta optička snaga mora vratiti oku. Postoje tri načina da se to učini. Ranije su uglavnom propisivane naočale sa debelim staklom od +10 dioptrija. Ako je operacija izvršena na samo jednom oku ove se naočale zbog razlike dobijenih slika na mrežnjači nisu mogle podnositi. Samo ako su oba oka operisana mogle su se koristiti ove naočale. A bile su veoma teške i imale visoku optičku aberaciju i prizmatski efekat.
Drugi način korekcije afakije je kontaktnom leċom koja se plasirala na oko. I ovaj metod ima niz nedostataka, a glavni je što stare osobe veoma teško mogu stavljati i skidati leċe.
Danas se prilikom operacije gdje se god to može, vlastito sočivo zamjenjuje vještačkim, napravljenim od plastične mase, koje je istih dimenzija kao i vlastito i koje se smiješta na isto mjesto. Stanje oka nastalo takvom intervencijom označava se kao pseudophakia, što znači da oko ima sočivo, ali ne vlastito, nego lažno (pseudo). Nedostatak ove vještačke leċe je da se ne može prilagođavati na različite upadne uglove svjetlosnih zraka, znači ne može akomodirati.
